Zašto plaćamo psihoterapiju?

Zašto je psihoterapija tako skupa i kako se to isplati klijentu?

Psihoterapija često izaziva dojam luksuza zbog svoje cijene, no kada se dublje razmisli o njezinoj stvarnoj vrijednosti, jasno je da ona nadilazi brojke na računu. Iza svake seanse stoji priča o znanju, predanosti i ulaganjima terapeuta, ali i o neprocjenjivim koristima koje klijent može dobiti. Psihoterapija nije samo usluga – to je odnos, proces i ulaganje u kvalitetniji život.

Što oblikuje cijenu psihoterapije?

Prvo i najvažnije, valja razumjeti da terapeuti ulažu godine u svoje obrazovanje i specijalizaciju. Postati psihoterapeut nije jednostavno – to uključuje ne samo formalno visoko obrazovanje, već i dodatne edukacije iz specifičnih terapeutskih metoda u minimalnom trajanju od četiri godine nakon završenog fakulteta, praksu pod supervizijom iskusnijih stručnjaka te brojne sate profesionalnog razvoja. Nakon završetka formalnog obrazovanja, terapeuti nastavljaju ulagati u sebe što osim novih znanja koja stječu iziskuje i stalno financijsko ulaganje. Svaka nova tehnika, svaki dodatni seminar ili radionica, svaki sat supervizije dodatno ih osposobljava da što bolje razumiju klijente i njihove potrebe kao i sebe. To je ulaganje koje se ne vidi izravno, ali se itekako osjeti u kvaliteti rada terapeuta.

Uz to, terapeutski rad nije ograničen na vrijeme koje klijent provede u sobi. Nakon završetka seanse, terapeuti često provode sate razmišljajući o klijentovom slučaju, pripremajući strategije za sljedeće susrete ili dodatno istražujući specifične probleme s kojima se klijent suočava. Ta predanost i pažnja prema detaljima ne vide se izravno, ali su ključne za uspjeh terapije.

S druge strane, tu su i praktični troškovi vođenja privatne prakse. Terapeut mora osigurati ugodan i siguran prostor za rad, što podrazumijeva najam prostora, njegovo održavanje, administraciju i profesionalno osiguranje. Ako rade online, moraju ulagati u tehnologiju i platforme koje omogućuju sigurne virtualne seanse. To su često troškovi koje klijenti ne primjećuju, ali bez njih terapija ne bi mogla funkcionirati.

Što klijent dobiva zauzvrat?

Kad klijent plaća za psihoterapiju, on ne plaća samo seansu razgovora. Plaća za stručnost terapeuta, njihovu sposobnost da razumiju i prate klijentove potrebe, kao i za alate koje im pružaju kako bi se lakše nosili s problemima. Psihoterapija nije samo rješavanje trenutnih poteškoća – to je proces osobnog rasta i stvaranje terapijskog odnosa kojemu je cilj korektivno emocionalno iskustvo.

Kroz psihoterapiju klijent uči kako prepoznati svoje obrasce ponašanja, kako ih mijenjati i kako donositi odluke koje mu donose dugoročnu korist. Ti uvidi ostaju s klijentima dugo nakon završetka terapije i čine ih sposobnijima za suočavanje s izazovima u budućnosti. Osim korekcija koje klijent kroz psihoterapiju može učiniti na sebi kroz "proces i preobrazbu" on to čini i sa drugima utječući na svoju okolinu. 

Dakle terapija često ima šire učinke na život klijenata. Ljudi koji rade na svom mentalnom zdravlju često postaju bolje verzije sebe u odnosima s obitelji, prijateljima i kolegama. Postaju svjesniji svojih potreba i granica, što dovodi do kvalitetnijih međuljudskih odnosa. Također, smanjenje emocionalnih poteškoća često dovodi do veće produktivnosti i bolje koncentracije, što se odražava i na profesionalni uspjeh.

Odškrinimo malo vrate sobe u kojoj razgovaraju klijent i terapeutkinja kako bi dotaknuli dio tog "procesa i preobrazbe":

Prostorija je bila gotovo prazna, osim naslonjača na kojem je sjedio klijent i stolca na kojem je terapeutkinja tiho promatrala. Zavjese su bile djelomično navučene, svjetlost je bila prigušena. Tišina između njih ispunjavala je prostor.

klijent:

Ne znam... sve mi se čini isto. Kao da hodam u krug. Pokušavam, ali uvijek na kraju završim s tim istim osjećajem. Kao da... nisam dovoljan.

terapeutkinja:

"Ne dovoljan." Odjekuje li taj osjećaj odnekud ranije?

klijent:

Ne mogu reći. Ali uvijek je tu. Posebno kad se nešto ne uspije kako sam zamislio. Kao prošli tjedan na poslu. Šef je bio nezadovoljan, i cijeli dan sam razmišljao kako sam opet pogriješio.

terapeutkinja:

Rekli ste "opet." Kada ste se prvi put osjećali tako?

(klijent se na trenutak namršti, kao da traži odgovor u sjećanjima.)

klijent:

Ne znam. Možda... možda kad sam bio dijete. Otac me često ispravljao. Nije to uvijek bilo grubo, ali svaki put kad bih nešto napravio, čuo bih: "Moglo je to i bolje."

terpeutkinja:

Što mislite, kako je dijete u vama čulo te riječi?

(Duga tišina. klijent napokon progovara, tihim glasom.)

klijent:

Čuo sam... da nisam dovoljno dobar. Da nikada neću biti.

terapeutkinja:

Kada danas čujete kritiku, čujete li glas svoga šefa ili nekog drugog?

(Klijent pogne glavu, njegove oči odlutaju prema podu.)

klijent:

Kao da nije samo šef. Čujem... očeve riječi. Ali još više, osjećam to isto. Onaj isti osjećaj težine, stida. Kao da nikada neću biti dovoljno dobar.

(terapeutkinja na trenutak šuti, promatrajući promjenu u njegovom držanju.)

terapeutkinja:

Tko ste bili prije nego što ste počeli vjerovati u te riječi?

(klijent diže pogled, iznenađen pitanjem. Razmišlja dugo, gotovo bolno.)

klijent:

Ne znam. Možda... samo dijete. Radosno, slobodno.

(Tišina se vraća, ali sada ima drugačiji ton. Kao da je u sobi nešto popustilo.)

klijent:

Ali sad kad razmislim... možda nikad nije bila stvar u meni. Možda sam samo nosio ono što je on osjećao, njegove nesigurnosti. Možda sam krivo naučio slušati.

(Izgovarajući to, klijent se uspravlja. Glas mu je čvršći.)

terapeutkinja:

Kako je to za vas, danas čuti ono što ste upravo rekli?

klijent:

Kao da sam se odmaknuo od nečega što me godinama pritiska. Nisam ja taj glas. Nisam ja ta težina.

(terapeutkinja kimne, bilježi nešto u svoj notes, ali klijent to više ne primjećuje. Tišina sada djeluje lakša, svjetlija.)

Klijent napušta sobu s osjećajem da je prvi put u životu zaronio u sjene iz prošlosti i našao nešto što pripada njemu – njegov glas, oslobođen tuđih težina.

Iz ovog malog uvida u dio razgovora vidimo da terapeut donosi mogućnost za terapijski odnos koji klijentu omogućuje da prebrodi svoje teškoće i otkrije vlastite snage. Iz te perspektive jasno je da je psihoterapija daleko više od financijskog troška – to je ulaganje u sebe, u osobni razvoj i u kvalitetu života.

Koristi od terapije ne odražavaju se samo u trenutnom olakšanju, već i u dugoročnom osjećaju kontrole nad vlastitim životom stoga na psihoterapiju gledamo kao na proces i ukoliko klijent ustraje u tom procesu dolazi i do preobrazbe.

Psihoterapija kao investicija ukoliko je i ozbiljna odluka uvijek donosi vrijednost koja traje cijeli život.

autor teksta:

Marijana Micheli