Blagdanska tjeskoba

U maloj, ugodno zagrijanoj sobi, svjetlost božićnih lampica nježno je treperila na prozoru. Šest stolica bilo je postavljeno u krug, lica okenuta jedni prema drugima. Terapeut Marko sjedio je među članovima svoje psihoterapijske grupe, diskretno promatrajući lica okupljenih. Ana je sjedila s lijeve strane kruga, a njezin pogled bio je usmjeren prema prozoru.

Tišinu je prekinuo Ivan, jedan od članova grupe, blagog i suosjećajnog izraza lica. "Ana," rekao je pažljivo, "govorila si prošli put da su ti blagdani teški. Pitao sam se zašto? Kako se osjećaš ovih dana?"

Ana je uzdahnula, pomalo nevoljko podigavši pogled prema grupi. "Za mene su blagdani oduvijek bili... prazni. Svi govore o sreći, zajedništvu, ljubavi, a ja... ja se osjećam kao da gledam kroz staklo. Kao da je sve to za nekog drugog, ne za mene."

Na to je reagirala Nina, najmlađa članica grupe, s blagim osmijehom, ali i vidljivom empatijom. "I meni blagdani znaju biti teški. Ali, što točno osjećaš? Prazninu? Tugu?"

Ana je slegnula ramenima. "Tugu... ali i nešto dublje. Kao da ne pripadam. Kao da nešto nije u redu sa mnom. Svi ti ukrasi, osmijesi, pokloni... a u meni praznina. I kad pomislim na budućnost, pitam se ima li uopće smisla. Čemu sve to?"

Tišina je ispunila prostor. Terapeut Marko pustio je da razgovor teče među članovima grupe.

"Osjećaj nepripadanja..." progovorila je Maja, tiho, nakon kratke stanke. "Razumijem te, Ana. I ja sam se tako osjećala kad su moji roditelji prošli kroz razvod. Svi su se pravili da je sve u redu, a ja... ja sam se osjećala potpuno nevidljivo. Ima li u tvojoj prošlosti nešto slično što bi moglo objasniti taj osjećaj?"

Ana je duboko uzdahnula. "Kad sam bila dijete, blagdani su uvijek bili napeti. Moj otac je radio do kasno, a majka je bila iscrpljena od priprema. Nikada nije bilo pravog smijeha, niti topline. I uvijek sam imala osjećaj da sam višak... kao da nisam dovoljno dobra."

Ivan je kimnuo s razumijevanjem. "To je težak teret, Ana. I to si nosila sve ove godine?"

Ana je kimnula, a oči su joj se lagano napunile suzama. "Da. I sada... sada mi se čini da će tako biti zauvijek."

Terapeut Marko pogledava grupu i potiho se uključi u razgovor. "Ono što se događa ovdje, u ovom krugu, jest moćna stvar. Ana, upravo ste podijelili nešto duboko osobno, a grupa Vam odgovara razumijevanjem i empatijom. Ovaj osjećaj 'viška' koji nosite iz djetinjstva jest priča koja se ponavljala kroz Vaša iskustva. No, pogledajte sada - jeste li ovdje višak?"

Ana je pogledala prema grupi. Lara se blago nasmiješila, a Ivan joj je kimnuo. "Ne," prošaputala je.

Marko je nastavio: "Ova povezanost među vama sada je dokaz da možemo stvarati nova iskustva, nova značenja. Ono što ste naučili iz prošlosti možemo preoblikovati, korak po korak. To je jedan od razloga zašto je grupna terapija toliko moćna – ona nam daje priliku da u sigurnom okruženju iskusimo odnose koji liječe."

Na trenutak je zavladala tišina, no ovaj put nije bila teška. Bila je ispunjena.

Dok snijeg tiho prekriva grad, a svjetlost svijeća obasjava male prostore naših života, sjetimo se da je svaka tama privremena. Možda će sljedeći blagdani donijeti više smisla, možda će koraci naprijed biti mali, ali svaki od njih vrijedan je slavljenja.

Blagdani često donose romantičnu sliku obiteljskog sklada i sreće, što može pojačati osjećaj neprihvaćenosti kod onih koji nose duboke rane iz prošlosti. Ana je kroz interakciju s grupom otkrila korijen svog osjećaja nepripadanja – obiteljsku dinamiku ispunjenu tenzijama i emocionalnom distancom. Kroz grupnu terapiju pristup ovakvom problemu usmjerava se na razumijevanje unutarnjih konflikata i povezanosti između prošlih iskustava i sadašnjih emocija.

Želim vam blagdane ispunjene mirom, prihvaćanjem i vjerom u bolje sutra.

Neka se svjetlost božićnog duha useli u vaša srca i podsjeti vas da niste sami. Jer, baš kao Ana, svaki od nas može pronaći novu priču, onu u kojoj je vrijednost neupitna, a budućnost puna mogućnosti

autor teksta:

Marijana Micheli